literarni pokušaji

1. SUTON

Na zapadu krvavo zlatni obzor ocrtava tamni oblak čudna oblika koji za sutra najavljuje kišu, a posljednji večernji let aviona koridorom  našeg dijela neba, ostavlja bjeličast trag.

Vjetar je oslabio, magla se nisko šunja oko grmlja, a biserna se rosa slaže po polegloj travi.

Vide se tragovi prvih mrazeva.

Nejako sunce posljednji put danas usmjerava zlaćane niti u našem smjeru.

Leluja visoko raslinje kroz koje se prikrada mačka svojoj živoj večeri.

Ispred nas pucketaju potpaljene grančice, iskre se igraju i brzo nestaju u sumraku, a iza nas – rosa. I hladnoća.

Suton je. Kućama se vraćaju umorni težaci, pastiri sa stadom i lovci. Obitelji se okupljaju oko stola s toplom večerom. Okupljaju se oni koji se vole, a mi još na livadi, oko vatre.

Oči su mi vlažne, osjećam vlagu i na obrazima, krik prigušen u grudima. Grlo mi se suši i steže, osjećam milovanje njegova pogleda obasjano plamičcima vatre.

Suton je. Sastaju se oni koji se vole, a mi se moramo rastati i ići različitim putovima.

Udaljavam se krijući suze, bez riječi, s bolom u grudima.

Na nebu još gušći tamni i prijeteći oblaci.

Vidjeh i jednu zvijezdu. A imam samo jednu želju! Ali odlazim.

Noć je.

                                     ****************************

2. ZAŠTO MI NEMAMO BAKU?

Bila sam sasvim mala i pamtim da sam djedu dosađivala kojekakvim pitanjima. Osim što me vodio u šetnju, djed je najčešće dolazio po mene u vrtić, jer su mama i tata radili dvokratno ( tu sam riječ kasnije shvatila ), brat je išao u školu, a neke dane poslije podne na treninge i djed nas je oboje „teglio“ ( tako je govorio djed ).

Bio je vrlo toplo i djed i ja smo išli kroz park. „Tu je malo ugodnije“, rekao je i poveo me do klupe u hladu. Promatrala sam djecu koja su trčkarala, skakutala za loptom, vrištala, vozila se biciklom… Jedan „deda“ je čitao novine i dječak mu je „išao na živce“ . „Idi kod bake, ona će ti kupiti sladoled“, rekao je ne dižući pogled s novina i pokazao prstom prema starijoj ženi koja je djevojčici brisala nos. Zaključila sam da je to baka.

„Deda, što je to – baka?“ upitala sam svojeg djedu.

„To je žena koja živi s djedom, a mama je tvome tati ili tvojoj mami,“ trudio se da mi objasni. „A zašto mi nemamo baku“, upitala sam gledajući onu ženu kako nosi sladoled.

„E, Lana moja, duga je to priča. Ne znam da li ti možeš i shvatiti sve, tvoja glavica je malena da bi je opteretio pričama. Ali, samo zato što me pitaš, ispričat ću ti – zašto mi nemamo baku.

Još nije bio ovaj ludi rat, svi smo radili i imali puno para, tata je imao jedan lijepi plavi auto, a ja moju staru bubu. Ti si se tek rodila, Marko je krenuo u vrtić. Onda su, najprije meni, rekli da imam puno godina i da bih mogao u penziju. Morao sam. Ubrzo je i tvoj tata dobio otkaz, jer je došao novi gazda pa je otpuštao svakoga tko mu je nešto prigovorio. Ni tvoja mama nije bolje prošla. Radila je u trgovini, vlasnik nije isplaćivao plaće, robu koju je prodavao nije plaćao onome od koga je uzeo. A naša baka nije nigdje bila zaposlena, ali je od svih nas najviše radila – brinula se o svima nama, spremala kuću, kuhala za sve nas, prala, a malo je i u vrtu radila. Prva je ustajala, a zadnja lijegala. Jedini prihod u kući bila je moja mizerna mirovina. Jednog dana dok smo sjedili za stolom i ručali, rekla je da više ne možemo ovako. Baka je rekla da je sada na njoj red. Nisam odmah shvatio što je mislila, ali sam kroz koji dan saznao da ćemo ubrzo ostati bez bake. Otišla je u Italiju. Njenim odlaskom poboljšalo se materijalno stanje, ali su se naši životi promijenili.“ Ovo je bio jedini put da mi je djed pričao o baki, ženi koja je svakih petnaest dana izazivala pomutnju u našoj obitelji i nije mi, tada, bilo jasno – zašto.

Danas, kad sam i ja bez posla, kozmetičarka i fizioterapeut, počinjem razmišljati o svemu što pamtim iz djetinjstva. Nitko mi nije ništa pričao. Samo sam ponekad čula da je netko od odraslih rekao:“Ona je na crno. Može se desiti da nema više slijedeće smjene.“ „Pa dobro, zato bismo mogli kad budemo išli po nju, kupiti odmah u Trstu, televizor, ovaj samo što nije crk`o, a i šteka mu daljinski,“ govorio je tata. „Meni trebaju nove tenisice i trenerka. Ne mogu više ovakav na tenis,“ oglasio se brat. Mama i deda su najčešće šutjeli, ali su nešto zapisivali i pričali o hrani. Kad god su išli u Trst „po baku“, ja sam od te, meni nepoznate žene, koja me u početku silno ljubila i ljuljala, dobivala puno robice lijepih boja. Onda sam počela dobivati „barbike“, pa slatkiše, pa koturaljke. Tako sam i počela trenirati. Onih par dana što je boravila s nama, samo je spremala i prala, kuhala i pekla kolače. Brat i ja smo išli u školu. Tata je kupio neki kombi i bavio se prijevozom turista za neku turističku agenciju. Mama je najčešće radila na zamjenama, a ljeti je spremala apartmane kad su je nazvali iz agencije za koju je i tata radio.

Baku i dalje nismo imali. Ja sam porasla i djed je sve češće sam odlazio u park. Ono malo vrta je obraslo u travu, jer nije imao tko uzgajati jagode i cvijeće.

Dešavalo se da baka dođe, pa je nakon dva dana zovu da se vrati. Njezin boravak s nama je bivao sve kraći. Suma koju je donosila, a sve češće slala City expressom, sve viša. Više nismo stizali ići po nju u Trst, tata i mama su radili, djed je prodao bubu i tata mu nije dao „svoju mečku, jer je star za dužu vožnju“. Baka je, vukući torbetine pune hrane i poklona, dolazila autobusom. Najčešće nikoga nije bilo doma kada bi se vraćala. I djed je sa susjedom ponekad išao u ribolov, ne radi ribe, već da bi susjedu koji je preživio jedan infarkt, pravio društvo i bio „zlu ne trebalo“ pri ruci. Te dane kada je baka bila s nama, kuća je mirisala na kolače, svježe opranu i ispeglanu posteljinu. I danas osjećam taj miris!

Brat je otišao na studij, ja sam bila ili u školi ili na praksi, tata na putu, mama u tuđim apartmanima spremala, a djed sam u šetnji parkom ili ispred televizora čekajući vijesti. Baka je znala spojiti i dva mjeseca. Kad bi došla na par dana, djelovala je umorno i nesretno. Tih noći sam čula tihe glasove iz djedove sobe. Ponekad i bakin plač.

Jednog ponedjeljka baka je rano ustala i tiho, na prstima, da nas ne probudi, napustila obiteljski dom idući po novu lovu za nas. Da, nas! Djed i ona bi solidno mogli živjeti od njegove mirovine, pogotovo što je tu bio i komad vrta koji bi baka sigurno s užitkom obrađivala. Ali „Struja se ne može platiti salatom“, govorio je tata.

Nitko od nas nije primijetio da djed više ne odlazi na more sa susjedom. Jedne večeri otac je došao ranije i, vidjevši djeda, upitao:“Onda, jel` danas grizla?“ Djed ga je pogledao i tužno prozborio:“Susjedu su i vijenci povenuli, a ti pitaš – jel` grize. Možda nećeš primijetiti ni da ja falim.“

Nekoliko dana kasnije, tata i mama su, kao i obično, rano otišli iz kuće, a ja sam se spremala za praksu. Na stolu je stajao paket, 100 kuna i pisamce: „Lana, reci djedu da odnese paket na autobus i pošalje ga Marku. Neka da vozaču 30 kuna, javi Marku kojim autobusom šalje paket i neka ruča vani jer ćemo mi kasno doći. Tebe će poslušati.“

Držeći sendvič u zubima, pokucala sam na vrata djedove sobe i odmah uhvatila za kvaku. Otvorivši vrata, sendvič mi je ispao iz usta, jer sam ugledala djeda kako potrbuške leži pored kreveta s ispruženom rukom. Pritrčala sam i vidjela da krvari. Padajući, lupio je glavom o rub starog kreveta na kojem se vidio krvav trag. Pozvala sam hitnu i ubrzo su ga odvezli. Zovem tatu: „Broj koji ste nazvali je zauzet. Pokušajte kasnije.“ Zovem mamu:“Broj koji ste nazvali je nedostupan.“ Zovem Marka. Marko je na predavanju i sigurno je isključio mobitel. Nije! Zvoni! „Halo, Lana! Ja sam na busu. Mama je javila da treba stići paket. Djed se nije javio.“

„Usporiiiiiiii!“ vičem. „Deda je u bolnici! Ne mogu nikoga dobiti, svima je telefon nedostupan! Ludnica! Deda je pao u sobi i ne znam kako je. Sad ga šivaju,“ rekla sam Marku i počela plakati. “Daj sekice, nije sigurno ništa strašno, deda se samo malo udario. Evo, ja dolazim prvim busom,“ tješio me je brat. Plačući, krenula sam pred operacijsku salu vidjeti što se dešava s mojim djedom. Izišao je „čovjek u zelenom“, skidajući rukavice, pitao me je: „Ti si mu unuka? Ti si ga našla?“ Kimnula sam glavom. „Zar u vašoj obitelji nema nikoga starijeg? Tvoj otac, majka, imaš li baku?“ Opet sam kimnula glavom, sada još žešće plačući.

„Pitala sam djeda, kad sam bila mala, zašto mi nemamo baku. Kasnije sam saznala da naša baka radi u Italiji da bi nama bilo bolje.“ Sada je liječnik zavrtio glavom.

A naša baka i danas radi u Italiji. Nama nije ni malo bolje, samo živimo skuplje i brže.

„Teško mi je što baš tebi moram reći,“ nastavio je liječnik „ Djed ti je imao moždani udar i zato je pao. Laboratorijski nalazi pokazuju da je bio vrlo bolestan. Da li znaš koje je lijekove pio? Stanje je zabrinjavajuće i ne znamo kako će završiti. Daj na prijemnom brojeve telefona svojih roditelja da ih zovu i jave što se desilo. Ti idi doma i nađi djedove lijekove.“

Agonija moja i djedova ( ostali su „imali svoje obaveze“ ) trajala je nekoliko dana dok se djed nije probudio iz kome. Mene je prepoznao ali nije mogao govoriti niti micati desnom rukom. Kasnije se utvrdilo da mu je cijela desna strana oduzeta i da će rehabilitacija trajati dugo. Nakon mjesec dana, djeda su otpustili iz bolnice na kućnu njegu, sretni što ja završavam školu za fizioterapeuta. Tako ću biti djedu od velike pomoći.

Baka je došla kada je djed već izišao iz bolnice. Pitala je zašto joj nismo javili da je djed u bolnici, na što joj je tata grubo odgovorio:“Mama, ti mu ne možeš pomoći. A novac nam treba. Ima Lanu koja tako i tako neće naći posao. Neka ga njeguje.“ U djedovim očima vidjela sam suze i nemoć da zaštiti baku pred rođenim sinom.

Baka je ponovo otišla u Italiju. Sada je bila prijavljena i legalno radila u jednoj seoskoj obitelji. Odlazeći, obratila mi se:“Malo smo se družile i nemamo odnos kakav bi trebale imati bake i unuke. Iako nisam s vama ne znači da vas manje volim. Ne znate kako mi je služiti senilne, zločeste starce. Čuvaj dedu. Tebe najviše voli i tebi jedinoj vjeruje. Ja moram s ocem novog poslodavca u planinsku obiteljsku kuću jer starac ne može podnijeti visoke temperature. Rekli su da će platiti dvostruko. A čula si oca, lova nam treba.“ Prvi put u životu sam osjetila želju da tu staricu zagrlim.

Dani su prolazili, tata i mama u jurnjavi, brat volontira negdje na moru, a djed i ja u njegovoj sobi čekamo patronažnu sestru. „Bravo,“ rekla mi je. “Bit će od tebe nešto. Dobro paziš na djeda.“ Djed se osmjehnuo pokušavajući nešto reći, ali bezuspješno. Nas dvoje smo se sporazumijevali znakovima. Činilo se, ponekad, da pokrene i nogu. Na kolicima ga izvezem u dvorište, a onda u njegovim očima vidim suze, pogotovo kada krenemo prema parku. Opet smo sami i nemamo baku!

Jedne noći me probudilo zvonce koje je tata instalirao kraj djedovog kreveta. Hitna pomoć ga je odvezla i odmah u vozilu spojila na aparate. Tata i ja smo za njima došli u bolnicu. Dežurni liječnik nam je rekao:“Na žalost, nije bilo pomoći. Srce nije izdržalo.“

Bilo je mučno javiti baki. Vijest je primila negdje u Alpama i rekla da tek za 20 dana može doći. Djed je sahranjen bez prisustva Marka i bake.

Prošlo je osam godina od tada. Baka je prestala ići u Italiju prije dvije godine, jer je pala i slomila ruku pa s povrijeđenom rukom više nije mogla podizati starce i starice koje je njegovala u Italiji. Tata još uvijek radi kao prijevoznik turista, samo ima novi kombi, brat je diplomirao i ne može naći posla pa planira završiti tečaj za voditelja turističke agencije kako bi druge godine mogao registrirati svoju agenciju. Ja, opet kao fizioterapeut, pravim društvo baki dok ne ode u dom, jer bih ja trebala otići u jedan austrijski hotel raditi u struci. U kući nam je stalno frka, jurnjava za lovom, a standard nam je uvijek isti. Nitko ne smije spominjati svadbe iako smo i brat i ja „zreli“ i imamo dugogodišnje veze.

Bakina mirovina koju je naslijedila od djeda, neće biti dovoljna za dom, pa tata već kuka kako ćemo. Mami je dosta spremanja apartmana i peglanja posteljine pa razmišlja kako bi ona otišla u Italiju. Baka je odgovara znajući kako je to težak posao.

Danas je godišnjica djedove smrti. Baka je u domu, mama u Italiji, tata na aerodromu čeka grupu turista iz Rusije, brat u rodilištu čeka da mu žena rodi, a ja sama na groblju, razgovaram s djedom. „Nije se baš puno promijenilo od kad tebe nema: para i dalje nemamo, stalno smo u jurnjavi i strci, stariji smo. Rijetko se susrećemo, kuća zjapi prazna kao i naše duše. Da nismo jurili lovu, možda bi i ti još bio sa nama i imali bismo i baku i djeda.“

Autorica A. Ustić, objavljeno u zbirci pripovijedaka Franice Srhoj Kumlanc "Stići suncu koje nema zalaza", 2011.