Stvarno sam se ulijenila.
Obično tražimo opravdanja za nerad, ali ja mogu reći - nije mi se pisalo. Iskreno.
Obećavam, pisat ću, fotkat ću, crtat ću!
Imam dosta fotki koje spremam da vam se pohvalim.

Pivopije

Već godinama promatram „pivopije“ oko  gotovo svih prodavaonica namirnicama koje nikakvi zakoni, praznici, nevere i bolesti ne mogu spriječiti da u ranim jutarnjim satima, odmah po otvaranju prodavaonice, pohrle po neizostavnu „terapiju“ – pivo. I tako svaki dan i čitav dan – do zatvaranja.  Većinom su to ljudi bez zaposlenja, poneki penzić, najčešće samci, podstanari, čak i beskućnici. Ima među njima i „stranih državljana na privremenom radu“. Većinom gladuju i jedini „obrok“ im je pivo. Neki ih angažiraju kao „jeftinu radnu snagu ispred samoposluge“ (za pivo, sendvič  i kutiju cigareta). Ponekad navrati rajonski policajac da ih opomene i kaže da se ne smiju tu okupljati. Nikad se nije pojavio netko iz socijalne službe, grada ili neke druge službe. Najčešće ih smatraju najnižim slojem društva koji nije vrijedan pažnje. Malo nas je koji u prolazu s njima izmijenimo pokoju riječ, priupitamo:-Kako je?

Nitko ih ne broji, nitko ne zapisuje i nitko neće ni znati da je ovih dana orkanske bure i sibirske hladnoće  netko izostao. A danas nema nikoga. Iza njih su samo „pivski čepovi“.

čepovi - jedini trag

Dugo me nije bilo! Skoro sam odustala. A onda čujem vic:

- Znadeš li da postoji život i izvan interneta?

- Stvarno? Daj link!

Eto, to je razlog zašto se nisam dugo javljala. Pokušala sam otkriti život izvan interneta.

Ipak sam se morala vratiti, što je još gore morala sam odgovarati na tako često pitanje: imaš facebook?

A onda se dešava da mi se prijatelji množe geometrijskom progresijom.

(Mislim da se tako kaže.)

Kada me prijatelji pitaju broj mobitela, zastanem, zažmirim i pokušam dozvati u sjećanje izgled svoje vizit karte da vidim broj mobilnog telefona. Sramota! Ne znam vlastiti broj. A kako da ga i znam! Pa ja sebe ne zovem! Vidim, ni drugi ne pamte. Kad ih pitate broj, kažu: reci svoj, nazvat ću te, pa spremi. Nije to da bi meni olakšali, već da prikriju kako ne znaju svoj broj!

Neki dan mi stigne "astronomski" račun za fiksni broj i skoro se onesvjestim. Najveće stavke su "pozivi prema drugoj mreži". Kako sam savjestan ekolog, ne primam ispis poziva na papiru, ali ih mogu skinuti s web stranice davatelja usluge.

 I ukucam svoj broj, zatražim pregled zadnjeg računa. Ništa sumnjivo.

Navedeni brojevi iz moga grada, prigrada, županije - isti predbroj! Predbroj!? Zašto je ispisan predbroj ako sam isti pozivni? E, u tome je caka! Svi koji imaju ispisan predbroj, nisu u mojoj mreži.

I tako, sad radim selekciju prijatelja po davatelju usluga, šaljem mailove s adresom bloga da znaju da sam tu..

Dragi prijatelji, vi koji niste u "mojoj mreži", oprostite što vas ne zovem. Vratila sam se na internet, nastavljam s pisanjem bloga, postova, stavljat ću i slike, javljat ću vam što ima novo u "mom selu". Ako me želite vidjeti, javite se, imam i Skype!

Želim vam dobro zdravlje, puno ljubavi i love.

Zašto sam ovdje?

Kažu da je ovo najbolji način pražnjenja. Osim onog. Pa, velim, da i to probam.

Kad sam prije 11 godina sjela za PC, bez ikakvog predznanja stranih jezika, s godinama u g... i čvrstom voljom da sve naučim o grafičkom dizajnu i korištenju PC-om, bilo je više onih koji su vjerovali nego sumnjali da ja to mogu. Voljom i upornošću danas znam ovo što znam, već odavno dijelim savjete mlađima kako se snaći u određenim programima. Ne poštujem zakonitosti vremena, pogotovo radnog, radim na inspiraciju. Sreća pa sam sam svoj poslodavac.
Ponekad mi je PC zaštekao poslije ponoći. Znam neke hardveraše koji ne spavaju noću. Dozvolim im ulazak u moj PC i onda otklonimo kvar. Tako sam i sama savladana najosnovnije.
Svoje neznanje jezika pokrivam googlovim prevoditeljem. Često ispadnu vrlo smiješni. Još uvijek me nasmijava : svibanj.
Neki dan pokušavam objasniti neku stvar, iako volim pričati, umorim se objašnjavati onome tko ne sluša, a kaže da želi čuti. Pisanje i ispis mi oduzima vrijeme i prostor u PC-u. I onda se sjetih da bi blog mogao poslužiti kao štedljivi prijatelj komunikator. Znam, reći ćete, s ljudima se priča. Pa nisam jedina koja se otuđila! I vi koji ovo čitate koristite ista sredstva.
Jednom davno sam napisala:

Što sve papir podnijeti može!
To ne može čovjek
od mesa, kostiju, krvi i kože!

Psiholozi ( i psihijatri ) kažu da je najbolja terapija pisanje svega što ti u datom momentu padne na pamet. Zamislite da je blog upravo taj papir.

I zato - pišite!